Pregled novosti

Književno prevođenje

(Poruka uz Međunarodni dan prevodilaca)

Spomendan sv. Jeronima (30. rujna) u mnogim se zemljama širom svijeta od 1991. godine naovamo obilježava kao Međunarodni dan prevodilaca. Na tzv. zanatsko-tehničkoj razini postoje između književnog prevođenja i ostalih oblika široko razgranata prevodilaštva stanovite dodirne točke. Svi samozatajni poslenici koji se predano i savjesno bave ovim odgovornim radom sve su svjesniji nepobitne činjenice da se bez raznovrsnih prevodilačkih usluga i uradaka suvremeni život ne može ni zamisliti. Stoga je ovaj svečani dan u najširem smislu riječi blagdan svih prevodilaca.

            Društvo hrvatskih književnih prevodilaca (DHKP) želi ovaj dan usaditi u svijest šire javnosti. Prigodna glosa koju upravo čitate nošena je težnjom da se sažeto preciziraju pojedini aspekti književnog prevođenja. Postupno prelazeći u dobru tradiciju, ona utire put nastajanju šarolika niza varijacija na temu s naglašenim provodnim motivima u kojima se razvidno zrcali smisao našega stvaralačkog djelovanja na hrvatskom kulturnom obzorju.

            Ovogodišnjom porukom podsjećamo kulturnu javnost da se 29. ožujka ove godine navršilo stopedeset godina od rođenja Ise Velikanovića, prvoga hrvatskog profesionalnog književnog prevodioca. Iako je napisao nekoliko kazališno zanimljivih komedija i satira te književno vrijednih humorističnih novela, Velikanović je, prevodeći sa španjolskog, ruskog, francuskog i njemačkog jezika, stvorio pozamašan prevodilački opus, čime je obogatio hrvatski prijevodni korpus svjetske književnosti, izdigavši prevodilaštvo koje nas nepunih sedam desetljeća okuplja u ovoj strukovno-umjetničkoj udruzi na svagda zahtjevnu, svejednako željkovanu umjetničku razinu. Prestižna književna nagrada koju je Ministarstvo kulture Republike Hrvatske pod Velikanovićevim imenom ustanovilo 2005. godine samo donekle štiti njegovo ime od zaborava. Ova za našu književno-prevodilačku samobitnost itekako značajna obljetnica nažalost je ostala posvema nezapaženom. Tu golemu nepravdu spram uzorna predšasnika ponajbolje smo u stanju izgladiti mi koji nastavljamo djelo što ga je on samoprijegorno zasnovao. Pogodna prilika za konkretno djelovanje pruža nam se već sljedeće godine, kad se navršava osamdeset godina od Velikanovićeve smrti. Kritičko bavljenje njegovim, neumoljivim zubom vremena načetim prijevodima pomoći će nam da dublje uronimo u suptilnu slojevitost našega vlastitog prevodilačkog i književno-umjetničkog identiteta. Svima nam dragocjena traduktologija kao mlada grana filologije na taj se način trajno može sačuvati od mogućeg skliznuća u ishitreno egzaktnu suhoparnost znanstvenog diskursa.

 Premda su intenzivna nastojanja DHKP-a glede svraćanja pozornosti šire javnosti na raznorodne aspekte našega prevodilačkog tubitka već urodila hvalevrijednim plodovima, i nadalje se događa da se prigodom medijskog spominjanja zanimljivih knjiga iz pera uglednih inozemnih autorica i autora navođenje prevodilačkih imena često pojavljuje krajnje marginalno, pri čemu se gubi iz vida činjenica da bi isticanje prevodilačkog imena i prezimena nerijetko moglo biti dodatno jamstvo visoke literarne kakvoće koja se zrcali u hrvatskom prijevodu, o čemu bjelodano svjedoče naslovi što ih kao autori prijevoda potpisuju naši ovogodišnji laureati (Truda Stamać, Vlatka Valentić, Damjan Lalović).

U Zagrebu 30. rujna 2019.

Sead Muhamedagić