Pregled novosti

Obrazloženje godišnje nagrade za prijevod nefikcionalne proze u 2019. godini 

(Manfried Rauchensteiner: Prvi svjetski rat i kaj Habsburške Monarhije 1914-1918.,

preveo Andy Jelčić, Matica hrvatska 2019.)

Kad je Andy Jelčić (Ogulin, 1958.) od Društva hrvatskih književnih prevodilaca 2004. godine dobio nagradu za najbolji prijevod nefikcionalne proze za Mimesis: Prikaz zbilje u zapadnoeuropskoj književnosti Ericha Auerbacha i ujedno je primljen u to Društvo, bio je to ulazak u velikom stilu na hrvatsku prevodilačku scenu. Njegov prevodilački, publicistički i književni rad, prevodilačke radionice koje je vodio ili simpoziji na kojima je sudjelovao, studijski i prevodilački radni boravci u inozemstvu te članstvo i aktivnost u hrvatskoj i međunarodnoj udruzi prevoditelja i u odborima za dodjelu nagrada, do danas doprinose ugledu književnog prevođenja u hrvatskoj i međunarodnoj kulturnoj javnosti. Nakon niza premija dobivenih od austrijskog Ministarstva kulture za prijevode austrijskih pisaca te nagrade Albert Goldstein za promicanje austrijske književnosti, 2017. Andy Jelčić prima uglednu Austrijsku državnu nagradu za književno prevođenje pa službeno postaje prevodilački brand i u međunarodnim okvirima.

Nakon studija germanistike i anglistike u Zagrebu i Münsteru te postdiplomskih studija s područja književne teorije, Andy Jelčić se u svom prevoditeljskom radu od samih početaka usmjerio na ključna djela književne teorije, sociologije i filozofije njemačkog govornog područja, kao i djela koja se ubrajaju u kanon njemačke i engleske književnosti. Prijevodi s područja povijesti umjetnosti i arhitekture također su njegova specijalnost. Na tim vrlo zahtjevnim područjima postao je sinonimom za filološki izbrušene i kulturnopovijesno te književnoteoretski fundirane prijevode. Njegova elegantna idejna rješenja, logične i često ingeniozne formulacije zahtjevnih teoretskih tekstova svjedoče o Jelčićevom golemom literarnoteoretskom znanju i akribičnoj posvećenosti tekstu. Nabrojimo ih kronološkim redom: spomenuti Auberbachov Mimesis, Moć protiv moći u doba globalizacije: nova svjetskopolitička ekonomija Ulricha Becka, Eseji o Europi (2008.) Jürgena Habermasa, potom dva stupa književne teorije, djela Haralda Weinricha: Lingvistika laži, (Algoritam, 2005.) i Leta: Umjetnost i kritika zaborava (Algoritam, 2007.).

I u lijepoj književnosti Andy Jelčić kao da bira ključne tekstove svjetske književnosti, a vrijednost njegovih prijevoda hrvatska kulturna javnost odmah prepoznaje. Za prijevod ključnog romana europske i austrijske moderne Čovjek bez osobina Roberta Musila (2008., I. i II. dio , III. I IV. dio 2013.) naš je ovogodišnji laureat 2008. dobio i uglednu hrvatsku nagradu za umjetničko stvaranje Iso Velikanović. Jelčić nam bez ikakvog arhaiziranja ili pretjerane želje za moderniziranjem teksta nudi aktualizirani prijevod čija tečnost očarava i svjedoči o njegovu temeljitom poznavanju društvene i kulturne klime te epohe. Književni biser poput ovoga mora na vlastitom jeziku imati svaka kultura, ali, kad smo već u tom kulturnom krugu, i bisere poput djela Heimita von Doderera, čije je Slunjske vodopade Jelčić preveo 2012., a Strudelhofstiege ili Melzer i dubina godina koje prolaze 2014. Dodererovu teoriju romana, ironično pripovijedanje, igru riječima, nove jezične tvorevine Jelčić bez imalo forsiranja i s lakoćom prenosi u hrvatski zadržavajući pritom tipičan aforistički Dodererov ton.   

Prijevodom Austerlitza (2006.), Saturnovih prstenova: hodočašće po Engleskoj (2010.), Vrtoglavice (2011.) Jelčić je hrvatskoj publici predstavio premalo poznatog i prerano preminulog njemačkog autora, Winfrieda Georga Sebalda. Čitajući te romane jasno nam je da se tajna umjetnički relevantnog prevođenja krije u kombinaciji osjećajnog čitatelja i njegovanog književnog talenta (citiram kolegu Muhamedagića). Andy Jelčić to dokazuje i svojim spisateljskim radom, ali i nizom prijevoda suvremenih njemačkih i austrijskih književnika: Josefa Winklera Natura Morta (Leykam, 2014.), Maurusa Federspiela Neprijatelj (Leykam, 2014.), Petera Henischa: Majušna žena (Leykam, 2017.), Maleni očev lik (Leykam, 2019.); Pronađi mačku (Leykam, 2018.), Sedam i pol života (Leykam, 2020.); Christopha Ransmayra: Atlas bojažljiva čovjeka (Leykam, 2016.), Cox ili protok vremena (Leykam, 2017.), Eve Menasse; Vienna (Leykam, 2017.), Trideset portreta i neka uvreda (Vuković&Runjić, 2019.), Vremenski kristali (Leykam, 2018.), Životinje za napredne“ (Leykam, 2019.), Manfreda Spitzera: Usamljenost: neprepoznata bolest: bolna, zarazna, smrtonosna, (Ljevak, 2019.), Jenny Erpenbeck: Nepravilni glagoli (Ljevak, 2019.), Iris Hanike: Ono najvažanije, Friederike Gössweiner: Otužna sloboda (Sandorf, 2018.), Paulusa Hochgatterera: Slast života (Ljevak, 2015.), Lea Perutza: Snijeg svetog Petra (Ljevak, 2019), Isabel Wanger: Za našim stolom (Leykam, 2019).

Godine 2019. Andy Jelčić na svoju je listu dodao još jedan tuđi, ali, ja vjerujem, i vlastiti opus magnus. Ovaj je put riječ o golemom prevoditeljskom poduhvatu, prijevodu kapitalne knjige Manfrieda Rauchensteinera, nekadašnjeg ravnatelja bečkog Muzeja za vojnu povijest i profesora austrijske povijesti na Sveučilištu u Beču, Prvi svjetski rat i kraj Habsburške Monarhije 1914-1918. u izdanju Matice hrvatske. Djelo je izašlo uz potporu književne mreže Traduki, a njegovo objavljivanje poduprli su Ministarstvo znanosti i obrazovanja te Ministarstvo kulture. Knjiga ima više od 1000 stranica, podijeljena je u 32 poglavlja, a na kraju ima epilog, pogovor, opsežne bilješke, zahvalu i posvetu, popis tiskanih izvora i literature te kazalo imena. Manfried Rauchensteiner je u austrijskim i europskim arhivima 10 godina istraživao građu o Prvom svjetskom ratu. Sa sigurnošću znanstvenika i s lakoćom umješnog pisca uvodi nas u ključni trenutak povijesti Srednje Europe, u razdoblje prije 1. svjetskog rata te nas provodi kroz 4 godine rata, na neobično zanimljiv se način baveći njegovim povijesnim, društvenim i političkim uzrocima. U tom po sadržaju i veličini impresivnom djelu Rauchensteiner (i njegov prevoditelj) ni u jednom poglavlju ne gube nit nego u vješto strukturiranom tekstu drže čitateljevu pažnju detaljnim opisima tadašnjeg političkog života, društvene klime, ekonomije i trgovine.  

Mislim da je neizbježno posvetiti se i samom sadržaju knjige kako bismo dočarali veličinu Jelčićeva prevodilačkog rada. Kao čitateljicu posebno su me se dojmili ti spomenuti detalji iz svakodnevnog života zahvaljujući kojima povijesni događaji iz stranice u stranicu postaju pamtljivi i shvatljiviji te nas potiču na razmišljanje i povlačenje paralela s recentnom poviješću. Jedan takav primjer je opis veličine i hijerarhije Carske i kraljevske vojske, možemo samo zamisliti koliki je posao prevesti sve rodove vojske, postrojbe i činove u vojsci (npr. „dragonske, ulanske i husarske pukovnije“). Ta je vojska bila, naravno, „etnificirana“, nejedinstvena i često je sabotirala naredbe središnjeg zapovjedništva, ne bi li isposlovala ostvarenje nekih „nacionalnih zahtjeva“. Uostalom, bila je potplaćena u odnosu na druge europske vojske. Većina časnika zbog nepripremljenosti za rat, psihički se slomila već prvih tjedana i mjeseci rata u Galiciji, pa su mnogi bili smijenjeni ili vraćeni kući s dijagnozom opće slabosti. Mnogi su počinili samoubojstvo kada su shvatili razmjere pokolja koji je započeo, a u kojem se jedino nije pazilo na „potrošnju milijunskih vojski“. Znamo da je stradalo 9 milijuna vojnika, ali kako, to valja pročitati u ovoj knjizi, jer nam Rauchensteiner citira pouzdane izvore od čijeg sadržaja staje dah.

Izlišno je ponovno naglašavati s kojom se prevodilačkom elegancijom i kolikim znanjem o toj epohi Andy Jelčić kreće kroz gusto tkanje teksta koji je kombinacija historiografskog i publicističkog. Zahvaljujući tomu čitatelj s lakoćom gotovo „guta“ povijesne činjenice i žuri kroz poglavlja Velikog rata (Grande guerre, Grande Guerra, Great War), što je termin koji poznaje engleska, francuska i talijanska literatura, dok naziv „svjetski rat“, uvodi Arhiv Njemačkog Carstva nakon rata. Upoznajemo i sve inačice naziva Dvojne Monarhije: Austro-Ugarska, Austrougarska Monarhija ili Habsburška Monarhija. Pregnantni su termini poput „nedostatka rata“ u Monarhiji prije izbijanja rata i „podruštvljavanja nasilja“ tj. huškačke ratne politike, koja zahvaća Monarhiju nakon prestanka rada Carevinskog vijeća (parlamenta) austro-ugarskog dijela Monarhije, čime se otvara put u ukidanje građanskih prava. U višenacionalnoj državi razdiranoj unutarnjim problemima, čak i socijaldemokrati podliježu raspoloženju „rat je na pomolu“. Tu je „Zakon o ratnom gospodarstvu“ iz 1912. u skladu s kojim je svaka radno sposobna civilna osoba nakon 17. godine života dužna pružati „usluge u ratu“, a ne kao do sada, kada su to bile dužne općine. Austro-Ugarska u svom okoštalom političkom sustavu njeguje nefleksibilnu, raštrkanu vojsku tj. „model države vojarne“. Fascinira činjenica da su svi vojni savezi: Dvojni savez s Njemačkim Carstvom i Trojni Savez u koji je uključena i Italija bili tajni, tako da ni Zapovjednik Glavnog stožera carske i kraljevske vojske nikada nije dobio u ruke ugovor o Trojnom savezu. U knjizi saznajemo da je Franjo Ferdinand, Prijestolonasljednik, bio protiv rata i da je imao velikih nesuglasica sa šefom glavnog stožera cijele austrougarske oružane vojne sile, Conradom von Hötzendőrferom, koji je zagovarao Preventivni rat protiv Srbije. I autor se pita što bi bilo da Franjo Ferdinand nije ubijen i da je mogao otpustiti generala Conrada…

Iz poglavlja u poglavlje čitatelj se unatoč golemom broju podataka kreće s lakoćom, jer ga ti detalji ne zagušuju nego živo prikazuju razmjere ratne klaonice, u koju su Austro-Ugarska i Njemačko Carstvo ušli svjesno svatko sa svojim interesima. I druge europske sile koje su ga vodile često su interese imale s obje strane bojišnice. Njemačko Carstvo tražilo je za svoj kapital puteve koji bi preko Balkana vodili na Istok, a Dvojna se Monarhija nadala da će „neo-apsolutističkom politikom produžiti život te političke tvorevine na izdisaju“. Prvi svjetski rat tako je završio tek četvrt stoljeća poslije. Čak su i raspadom Jugoslavije oživljeni neki stari politički subjekti, kaže autor i zaključuje da se samo možemo nadati da Europa neće ići putem Habsburške Monarhije. 

Smatram da je riječ o djelu kojem bi se uvijek iznova trebalo vraćati i da bi ga svatko tko se imalo zanima za povijest i sadašnjost trebao imati u svojoj kućnoj biblioteci. I opet još jedno veliko hvala Andyju Jelčiću, našem neumornom Kulturträgeru i Kulturvermittleru, što je hrvatskoj kulturi omogućio još jedno djelo od javnog, kulturnog, a rekla bih, po svojem sadržaju u službi razjašnjavanja povijesti i promicanja mira, i političkog interesa.