Milka Car: Godišnja nagrada Latici Bilopavlović Vuković


Godišnja nagrada Društva hrvatskih književnih prevodilaca za prijevod beletristike Latici Bilopavlović Vuković, 

za prijevod romana Radioamater Ulle Lenze (Fraktura, 2021.)


Obrazloženja prilikom dodjeljivanja nagrada njemačkoj književnici Ulli Lenze u pravilu ističu njezin snažan poetski jezik i iznimnu sposobnost dočaravanja likova i uživljavanja u opisane događaje, što je potvrda njezine književne relevantnosti i predstavlja poseban prevoditeljski izazov te se u jednakoj mjeri odnosi na prevodilačku umješnost prevoditeljice Latice Bilopavlović Vuković. Roman Radioamater objavljen je 2020. godine i odmah je bio nominiran za prestižnu njemačku književnu nagradu Uwe Johnson. Razrađen stil, iznimno vješto povezivanje biografskih i historiografskih elemenata te otvaranje dugo tabuiziranih tema iz njemačke i europske prošlosti razlozi su zbog kojega su prava na roman Radioamater prodana u sedam zemalja i prije samog objavljivanja romana, stoga ne čudi što se roman Ulle Lenze na hrvatskom jeziku pojavio vrlo brzo nakon objavljivanja originala, u sigurnom i tečnom prijevodu Latice Bilopavlović Vuković, upravo ovjenčanom godišnjom nagradom "Josip Tabak" Društva hrvatskih književnih prevodilaca za beletristiku u 2022. godini te ukratko valja istaknuti posebnosti romana, kao i njegova prijevoda na hrvatski.

Ulla Lenze povijesni svijet svojega romana tvori oslanjajući se na niz formalnih inovacija, prvenstveno u prikazivanju vremena s akronološkim slijedom epizoda. Povijesni događaji prikazani su kroz filter svijesti glavnoga lika te se iznimna pozornost posvećuje motrištu glavnoga lika. Radi se o fiktivnoj rekonstrukciji života njezina prastrica prije i tijekom Drugoga svjetskog rata, koji je – premda glavni lik romana – prikazan kao istinski antijunak, jer ni u trenucima teške povijesne krize, kada bi se trebao suočiti s vlastitim propustima, ne kreće u istraživanje samoga sebe i preispitivanje svojih postupaka, nego se pasivno prepušta struji događaja. Upravo na taj način njegov lik odražava manje poznatu, gotovo zaboravljenu špijunsku epizodu iz njemačke i američke povijesti, no u prvom redu ukazuje na fenomen ljudi koji su se slijepo pokoravali ideologiji većine. Pred glavnog junaka postavlja se tako pitanje je li u ratu moguće biti „Nijemac koji je ni kriv ni dužan bio Nijemac“ (74) jer nakon što se upleo u nacističke mreže kao radio-amater postaje svjestan: „Bezazleno pripovijedanje neće proći.“ (114) Premda koncipiran kao antijunak, njegova sudbina istodobno posreduje univerzalan osjećaj iskorijenjenosti i stranosti u svijetu premreženom ideološkim silnicama, svijetu u kojem se on – kao toliki drugi – ne može snaći, pa tako ni potvrditi svoje mjesto. Potisnuta temu o radu nacionalsocijalističkih agenata u SAD-u neposredno prije i tijekom Drugoga svjetskog rata se u romanu višestruko umnaža – radi se o rekonstrukcija povijesnoga vremena i povijesnih zbivanja između 1939. i 1955., rekonstrukciji jedne biografije, kao i slaganju priče iz razasutih biografskih elemenata u primjer za „život koji se mogao presaviti poput lista papira koji netko stavlja u džep“ (173).

Nije, stoga, čudno što taj roman u originalnu objavljen kao Der Empfänger, predstavlja istinski prevoditeljski izazov koji počinje već samim naslovom. Tako se može pronaći podatak da je roman na nizozemski preveden kao Tri života Josefa Kleina, dakle taj prijevod odustaje od riječi iz njemačkoga originala koja označava radio-prijemnik, ali i onoga koji šalje radio signale. Navodim to kako bih pojasnila nimalo jednostavnu prevoditeljičinu odluku za upečatljiv naslov Radioamater, jer taj pojam donekle jednoznačno usmjerava polisemantičnu otvorenost njemačkoga naslova koji upućuje na radio, ali i na subjekt zahvaćen povijesnim zbivanjima. No, s druge strane, glavni lik doista jest amater, i to ne samo kao radio-vezist, nego i kao slučajni agent, vrbovan od „nacista šeprtlja“ (235) i dva puta zatočen na otoku Elis. Njegova tri života najkraće bi se mogla opisati s njegova tri imena – kao Josef Klein iz Njemačke kreće u New York, ondje se osjeća kao Amerikanac, slušajući jazz i uživajući u zapečenom grahu kao Joe Klein, no nakon što biva uvučen u nacionalsocijalističke krugove i praćen od FBI-ja te zatočen, nakratko se vraća bratu i svojoj obitelji u Njemačkoj da bi ponovno emigrirao u Južnu Ameriku gdje postaje José, no promjena identiteta ne nudi mogućnost oslobađanja i olakšanja. Zadaća prevoditeljice bila je prenijeti atmosferičnost zbivanja i specifičnu auru svakog pojedinog mjesta radnje te njihov utjecaj na glavni lik dok bježi pred povijesnim zbivanjima, posvećuje se čitanju Thoreauova Waldena i sumorno rekapitulira svoj život: „Što je zapravo radio sve to dugo vrijeme? Ne mnogo. Ništa utemeljio, ništa započeo. Više se usavršio u nestajanju. Kao da je to njegov uspjeh. Šumska koliba Harlem.“ (71) te u razgovorima priznaje: „Točno tako, želim biti nitko.“ (124) Valja istaknuti poseban, istrzani ritam rečenica koji prevoditeljica točno prenosi, odražavajući na taj način stanje lika i njegove nedorečene sumnje u vlastite postupke i neosviještene stavove, te time roman ne gubi ništa od svoje izvorne snage: „Trebalo mu je punih godinu dana da se odvaži progovoriti. Govoriti, a da nikoga ne vidi. Razviti povjerenje. Jednostavno govoriti. Odaslati nešto od sebe u svijet, naslijepo.“ (31)

Može se zaključiti da je ovaj roman u književnoj prevoditeljici Latici Bilopavlović Vuković pronašao svoju iznimnu posrednicu na makro-, kao i na mikrorazini teksta. Radi se, s jedne strane, o prevoditeljičinom iskustvu i jezičnoj kompetenciji na materinjem jeziku, a s druge strane, o činjenici da je prevoditeljica vrlo dobro istražila razdoblje u kojem se roman odigrava te je dosljedno provela svoje prevoditeljske odluke pružajući time hrvatskoj čitalačkoj publici važan prijevod iz suvremene književnosti njemačkoga govornog područja.

Milka Car

 Podijeli na društvenim mrežama