Prevoditeljski portreti - Dalibor Blažina

Dalibor Blažina rođen je u Zagrebu 1955. godine. Završio je studij komparativne književnosti i poljskog jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Od 1981. zaposlen je na Odsjeku za slavistiku (danas Odsjeku za zapadnoslavenske jezike i knjževnosti) istog fakulteta, kao predavač poljske književnosti. Magistrirao je 1989. godine, a doktorirao 1997. godine. Stažirao je na Sveučilištu u Varšavi i Jagiellonskom sveučilištu u Krakovu. Objavio je dvije knjige (Katastrofizam i dramska struktura, Zagreb, 1993.; U auri Dušnog dana, Zagreb, 2005.), više desetaka znanstvenih i stručnih radova te prijevode beletrističke i znanstvene literature, priredio brojna književna i znanstvena izdanja. Od 1998. glavni je urednik časopisa za svjetsku književnost “Književna smotra”. Bavi se konsekutivnim i simultanim prevođenjem s poljskog na hrvatski jezik i obratno. Prevodi različite žanrove: beletristiku (poljska proza 20. st., suvremena poljska proza), nebeletristiku (poljska esejistika, književna teorija i povijest), dramu (poljska drama 20. stoljeća), te suvremenu poljsku poeziju, odnosno autore kao što su Jan Kott, Stanislaw Ignacy Witkiewicz, Czesław Miłosz ili Bruno Schulz.


S Daliborom Blažinom razgovarao je Adrian Cvitanović.

  1. U Vašem bogatom prevoditeljskom opusu naći će se više desetaka prevedenih naslova. Koji Vam je od tih Vaših prijevoda bio najizazovniji ili najuzbudljiviji? Sjećate li se nekog prijevoda koji Vam nije ostao u najboljem sjećanju?


Do sada sam s poljskog na hrvatski jezik preveo 17 knjiga i pedesetak pojedinačnih naslova – među ovim posljednjima uglavnom je riječ o književnoznanstvenim člancima, raspravama i esejima, tiskanim u časopisima i zbornicima radova. Dobar dio njih nastao je kao „kolateralni“ rezultat mog bavljenja poljskom književnošću, odnosno kao nadopuna znanstvenom i predavačkom angažmanu na zagrebačkom Filozofskom fakultetu. U tom nizu mogu se pronaći značajna imena poljske kroatistike (kao što je, primjerice, Joanna Rapacka), ali i polonistike – autori s kojima sam osobno, ali i zajedno s kolegama s Katedre za poljski jezik i književnost manje ili više intenzivno surađivao tijekom posljednjih nekoliko desetljeća. Naime, uvijek sam smatrao da moja fakultetska uloga podrazumijeva i aktivnu suradnju s kolegama iz Poljske, te da njihova reprezentacija uključuje i prevođenje njihovih autorskih tekstova. U tom se izboru mogu pronaći prilozi velikana poljske književne i kazališne kritike, kao što su, primjerice, Jerzy Jarzębski, Janusz Degler, Lech Sokół, Leszek Kolankiewicz i drugi.


S druge strane među knjigama pretežu romani i drame kao odraz mog interesa za pojedine aspekte poljske književnosti i kazališta. Riječ je o dvije vrste autora: o piscima kojima sam posvećivao najviše pažnje, poput, primjerice, Stanisława Ignacyja Witkiewicza – o čijem sam katastrofizmu i dramskom stvaralaštvu pisao magistarski rad, te Brune Schulza – kojega sam nastojao popularizirati u različitim medijima – odnosno Jan Kott o čijoj sam kritici pisao doktorat. S druge strane riječ je o djelima pisaca koji – premda u povijesti poljske književnosti zauzimaju značajno mjesto – praktički nisu imali hrvatsku recepciju – poput, primjerice, Zbigniewa Uniłowskog iz tridesetih ili Andrzeja Szczypiorskog iz sedamdesetih godina, te se prevođenje njihovih tekstova može shvatiti i kao nadopuna interesa jednog povjesničara književnosti; kao posebna inačica tog interesa mogu se shvatiti prijevodi pisaca koji u trenutku odluke o prevođenju još nisu dočekali svoje vrijeme – nisu, jer su bili premladi. Njima pripadaju Piotr Szewc iz osamdesetih ili odnosno Piotr Paziński s kraja prvog desetljeća našeg stoljeća.


Međutim, kod mene su u prvom planu bila – a i danas su – dvojica mojih omiljenih pisaca iz razdoblja međuraća: Stanislaw Ignacy Witkiewicz i Bruno Schulz, koji zajedno s Witoldom Gombrowiczem sačinjavaju „sveto trojstvo“ poljske književnosti 20. stoljeća. No kako se Gombrowiczevim književnim djelom bavio moj profesor i mentor Zdravko Malić, čija je gombrovičologija ostavila dubok trag ne samo kod nas, nego i u svijetu, i koji je svojim znanstvenim i prevodilačkim radom tijekom šezdesetih i sedamdesetih godina postavio tog pisca u samo središte hrvatskog polonističkog književnog univerzuma, preostala dvojica ostala su pomalo zanemarena. I sam Malić bio je toga svjestan. Zato sam se prihvatio njihova prenošenja i uključivanja u hrvatsku kulturu, pri čemu je riječ o dva bitno različita postupka: u slučaju Witkacyja valjalo je graditi iz temelja, te sam prevođenje njegovih tekstova započeo s izborom drama 1985. godine, a kasnije sam prevodio (i na tome još uvijek radim) i druge dramske i prozne tekstove tog iznimnog pisca – poput, recimo, velikog romana Nezasitnost.

Sa Schulzom je bilo drukčije, jer je, zahvaljujući srpskim prijevodima Stojana Subotina, u književnim krugovima već postojala značajna recepcija (primjerice, patronat Schulza nad hrvatskim borgesovcima), pa se zadaća prevođenja njegovih pripovijedaka pretvorila u intermedijalnu popularizaciju (festival Schulzova stvaralaštva u Zagrebu 1992. godine), da bi tek nakon toga prionuo na prevođenje sjajnog, premda nevelikog opusa tog velikog pisca. Kao što je u Poljskoj poznato, Schulz i Witkacy – iako privatno prilično bliski – bili su iznimno različite, gotovo suprotstavljene prirode: prvi egzaltiran i bučan, drugi povučen i tih, što se očituje i u karakteru njihova stvaralaštva. Stoga taj prividno kontradiktoran izbor odaje i moje vlastite simpatije i dvojbe. No u oba slučaja riječ je o vrhuncima ne samo poljske, nego i europske književnosti 20.stoljeća, pa je i prevođenje njihovih tekstova postalo iznimnim, premda jednako tako vrlo različitim osobnim iskustvom.


Što se tiče prevođenja koje mi nije ostalo u najboljem sjećanju mogao bih navesti slučaj Gustawa Herlinga Grudzińskog, odnosno njegovih pripovijedaka koje sam svojedobno, negdje početkom devedesetih, trebao prevesti za jednog zagrebačkog izdavača. No pokazalo se da mi taj odnekud odličan pisac baš i ne odgovara, jer se njegova sintaksa nikako nije slagala s mojim osjećajem za ritam, pa sam tijekom rada na tekstu bio svjestan da teško uspijevam pronaći prava rješenja, da ispadam iz ritma koji je u toj prozi vrlo važan. Naravno, na kraju sam tekst „ispeglao“, ali je vijest dana bila da je izdavač iznenada promijenio plan, te se i rečena narudžba preko noći našla u uredničkom košu. U normalnim okolnostima ta bi prevrtljivost zaslužila svaku osudu, ali za mene je to u tom trenutku bila dobrodošla vijest. Naime, iza takvog prijevoda ne bih mogao stati! To me je naučilo da pri izboru književnih tekstova prevodilački profesionalizam nikako nije dovoljan uvjet – premda je itekako nužan; štoviše, da katkad zavodi na pogrešan trag te da se izbor, koji je za mene temeljni prevodilački problem, mora zasnivati na nekoj vrsti književne bliskosti, odnosno „zadovoljstva u tekstu“ kojega dobar tekst pokreće.


  1. Kako biste usporedili prevođenje nekad i danas? U čemu su najveće razlike? Kako je bilo prevoditi bez pomoći interneta? Je li se s vremenom promijenio način na koji Vi prevodite? Služite li se novim tehnologijama ili ste ostali vjerni rukopisima i ukoričenim rječnicima i enciklopedijama?


Nekoć je prevođenje bilo znatno mukotrpnije, ali ponešto veselije nego danas. Valjalo je opremiti se rječnicima, priručnicima, enciklopedijama, ali posebno je bilo važno imati što bogatiji telefonski adresar. Naime, kada bi potraga zapela i ništa od pomoćne literature ne bi pomagalo, valjalo je pronaći nekoga tko bi problem umio riješiti. Najjednostavnije bi bilo okrenuti telefonski broj stručnjaka – uložiti nešto poput džokera u Milijunašu. To je dinamiziralo prevodiočevu društvenu situaciju, jačalo njegove socijalne veze. Danas, međutim, više nije tako, ili barem uglavnom nije tako. Prevodilac uglavnom sve vrijeme promatra ekran vlastitog kompjutora, a tražilica mu je gotovo jedini drug. Osamljen u svom guglanju bespućima interneta, osuđen je na potucanje hipertekstom pa uspjeh njegova posla možda još i više ovisi o unaprijed izgrađenim znanjima, sposobnostima i kriterijima – onima koji ostaju nepromjenjivi uvjet svakog ozbiljnijeg bavljenja prevođenjem.


Naravno, i ja se služim modernim tehnologijama, one značajno pomažu. Tako unazad nekoliko godina mnogo rjeđe posežem za klasičnim rječnicima i drugim sličnim pomagalima. Jer – sve je ionako na internetu, samo to valja pronaći, pri čemu pomaže najbolji drug. Otkrio sam neke od internetskih rječnika, poput, primjerice, Glosbea, koji često nudi vrlo velike mogućnosti sinonimije, ali jednako tako uspijeva zavesti i odvesti na pogrešan trag. Dakle, s internetom da, ali oprez!



    3. Jeste li bili u kontaktu s nekim od autora djela koja ste prevodili? Ako jeste, kako je to utjecalo na Vaš odnos prema prijevodu?


Bio sam u kontaktu s velikim esejistom, kritičarem i teatrologom Janom Kottom, koji je u drugoj polovici devedesetih živio u Kaliforniji: razmijenili smo nekoliko pisama, jer sam nakon dovršetka doktorata prionuo na prevođenje knjige njegovih dramskih i kazališnih interpretacija – Rozalindin spol. Ali taj je kontakt ostvaren tek nakon što sam dovršio disertaciju.


Kotta sam zapravo prvi put vidio uživo znatno ranije, u Krakovu 1992. godine tijekom njegova gostovanja na Jagjelonskom sveučilištu, premda se tada još uvijek nisam usudio postaviti pitanje ili zapodjenuti razgovor, jer sam bio na samom početku prikupljanja materijala za doktorat, nesiguran u njegov ishod. Osim toga, plašio sam se poznate činjenice da takvi susreti obično služe svojevrsnoj mistifikaciji, a Kott je – kao što je bilo općenito poznato – u tome bio pravi majstor.


Pet-šest godina kasnije, već nakon obrane doktorata, bio sam itekako spreman za takav razgovor, no Kott je tada bio već jako, jako star. Ipak, na moja pisma odgovarao je rado, ali je papir često bio ispisan čudnovatom mješavinom strojopisa i rukopisa, svojevrsnom staračkom kaligrafijom – očito se borio sa slovima, premda je odgovarao relativno brzo i posve konkretno. U toj korespondenciji dogovarali smo i prijevod Bajki za Lidusju – slikovnice o kazalištu koju je posvetio svojoj mlađoj unučici.


Što se tiče autorskih prava, umjesto isplate novčanog iznosa zatražio je da mu se dostave dvije boce šljivovice, jer se rado sjećao svojih putovanja u Beograd i Dubrovnik. Ne zaboravimo, Kott je uvijek bio senzualist, čak i u doba kada je nastupao kao rigidni ideolog. Naravno, pojavio se problem „isplate“ honorara, ali se stvar uskoro sretno rasplela. Rođak vlasnika zagrebačke izdavačke kuće koja je knjižicu objavila upravo se spremao na daleko poslovno putovanje u Kaliforniju, i to baš u Santa Monicu, a njegova je adresa bila udaljena dvije ulice od Kottove. Tako je taj specijalni izaslanik jednog dana pozvonio na vrata velikog Shakespeareova interpreta koji je, izašavši u kućnom ogrtaču, s velikim zadovoljstvom primio autorski honorar.


Rado prepričavam tu anegdotu, jer ona svjedoči o tome kako su katkad neobični putevi knjige u prijevodu.

Naravno, to iskustvo nije imalo nikakav neposredan utjecaj na nastanak prijevoda, ali me je druženje posredstvom pisama dopingiralo kao prevodioca. Uostalom, kada je objavljen, Rozalidnin spol proglašen je hrvatskim teatrološkim događajem godine! Kott se kao autor branio sam, a ja sam mu samo pomogao savjesnim prevođenjem.


Bio sam u kontaktu i s nekim drugim autorima, posebno mlađima, ali susret s njima imao je zapravo samo poslovni karakter.



        4. U vrijeme Vašeg studiranja studij polonistike je zacijelo bio umnogome drugačiji nego danas. Naslijedili ste legendarnog profesora Zdravka Malića na mjestu predstojnika Katedre za poljski jezik i književnost, a odnedavno ste i sami u mirovini. Možete li nam reći kako vidite smjer u kojem se studij kretao, jesu li se dogodile neke značajne promjene i jeste li zadovoljni statusom i položajem polonistike danas?



Da, naravno, studij je bio znatno drukčiji, i to ne samo u metodičkom i programskom smislu, nego i u njegovoj ljudskoj dimenziji. Naime, na studiju polonistike posebno se isticao lik profesora Malića koji je svemu nadavao posebnu boju i ton – svojom je pojavom i bogatstvom svoje eruditivne osobe ispunjavao čitav duhovni prostor studija, bio je istinski profesor, a većina ga je studenata obožavala – iako ne svi. I u očima javnosti Malić je bio shvaćan kao neprikosnoveni arbitar unutar svake dublje spoznaje o poljskoj (i ne samo poljskoj!) književnosti. Uostalom, često s punim pravom, jer je doista bio najbolji poznavatelj te književnosti i kulture, i to ne samo u Hrvatskoj, nego i u čitavoj onodobnoj Jugoslaviji; štoviše, bio je i ravnopravan, često strastan sugovornik mnogim poljskim polonističkim i književnim autoritetima – što naravno ne znači da je i njegova kritička ocjena uvijek bila opravdana. S obzirom na dominantnu poziciju u kulturnom prostoru i ne čudi da je politika prevođenja poljske književnosti u Hrvatskoj do raspada Jugoslavije bila u znaku Malićevih književnih i idejnih preferencija, i to sve do početka devedesetih kada je to prevodilaštvo gotovo posve zamrlo.


Nakon Malićeve smrti (1997.) preuzeo sam sve njegove kolegije na studiju, a 2004. pokrenuo reformu studija na bolonjskim premisama; u proces transformacije studija uključile su se i novopristigle snage (I. Vidović Bolt, Đ. Čilić, F. Kozina). Ulazak mladih potaknuo je i prelazak s modela klasičnog filološkog studija na studij s raznovrsnim i isprepletenim kulturološkim interesima, čime je istodobno pokrenut proces individualiziranja znanstvenih i pedagoških interesa. Iako na diplomski studij nismo uveli poseban prevodilački smjer – što su napravili na većini neofiloloških studija – uspostavili smo i ojačali niz translatoloških kolegija – rjeđe teorijske, a češće praktične naravi. Naravno, u širem smislu bolonjska reforma, pa i reforma našeg studija, bila je odjek uvođenja tzv. tržišnog modela i globalizacije u cjelokupan europski kulturni i sveučilišni prostor, pa se ni naš studij nije mogao tome oprijeti, nego samo prilagoditi. U tom smislu naglašavanje prevodilačkih interesa bila je posljedica dinamizacije kulturnih odnosa u kontekstu poljsko-hrvatskih odnosa, uspostavljanja bržeg kulturnog opticaja, tješnjih političkih odnosa, te stanovite marketingom poduprte komercijalizacije.


Promjene u statusu prevođenja tih godina bilježe bibliografije književnih prijevoda s poljskog jezika. Uz malobrojne prevodioce starije generacije (P. Mioč, M. Martić, koji su se stali javljati sve češće), svoje su prvijence počeli objavljivati mladi, unoseći u hrvatski kulturni prostor kriterije izbora koji su obilježili poljski prijelom početkom devedesetih (I. Vidović Bolt, Đ. Čilić), a nešto kasnije i prve, odnosno druge dekade našeg tisućljeća (A. Cvitanović, S. Kasumović, E. Nuić,). A što se tiče mene osobno – svoju ulogu prevodioca vidim upravo kao neku vrstu spoja između „malićevske“ tradicije bogatog i filološki i spoznajno utemeljenog studija te nove prevodilačke prakse. Volio bih, naime, da prevodilački izbori opstanu kao neka vrsta „autonomne umjetničke i spoznajne kategorije“, odnosno da se, koliko god je to moguće, othrvaju naprasnoj komercijalizaciji.



    5. Čitate li prijevode mlađih generacija i jeste li primijetili nešto što bi trebalo popraviti, tj. nešto u čemu mlađe generacije često griješe? Što mislite koje su prednosti, a koje mane mlađih prevoditelja (možda i u usporedbi sa starijim generacijama)? Koji biste savjet dali novopečenim književnim prevoditeljima?


Nažalost, čitam premalo, jer produkcija je poprilična, a čovjek u mirovini počinje ponovno otkrivati da postoji toliko drugih, prethodno zanemarenih, no ipak zanimljivih zanimanja! Ono na što bih volio upozoriti već sam zapravo rekao: da bi se postalo dobrim književnim prevodiocem – a ne tek prevodiocem književnosti – valja ne samo usvajati „meštriju“, nego istovremeno raditi na sebi, širiti svoje književne, i ne samo književne horizonte i spoznaje. Jer prevodilac o kojemu govorimo nije samo puki prenositelj tekstova iz jednog jezika u drugi – on je umjetnik koji, doduše, ne improvizira, ali svakako umije svirati po partituri dajući pritom sve od sebe, ulažući u tu izvedbu sav svoj talent. A što je partitura složenija i zahtjevnija – od prevodioca se očekuje i više, i bolje. Konačno, samo najbolji uspijevaju biti istinski umjetnici – umjetnici-izvođači velikih književnih partitura.



 Podijeli na društvenim mrežama