Pregled novosti

Srđan Dvornik rođen je 1953. u Šibeniku. Gimnaziju, studij filozofije i sociologije na Filozofskom fakultetu te postdiplomski studij na Fakultetu političkih znanosti završio je u Zagrebu. Radio je u obrazovnim institucijama, izdavaštvu, međunarodnim zakladama i nevladinim organizacijama, a danas djeluje kao neovisni konzultant, publicist, predavač i prevodilac. Prevođenjem se bavi od sredine sedamdesetih godina, a među svoje prevodilačke interese pretežito svrstava područja humanističkih znanosti, kulture te društvenih znanosti. Prva knjiga koju je preveo bila je Nestanak javnog čovjeka Richarda Sennetta, koja pokazuje ulogu kulture i umjetnosti u formiranju modernih društava Zapada. Osim prevođenja, aktivno se zauzimao za zaštitu ljudskih prava i demokratizaciju društva, posebice kao izvršni direktor u Hrvatskom helsinškom odboru za ljudska prava.

Sa Srđanom Dvornikom razgovarala je Vedrana Gnjidić.

1. Možete li izdvojiti neke od prijevoda iz Vašeg bogatog prevoditeljskog opusa koji su Vam bili posebno izazovni, ili neke za koje Vam je iznimno drago da ste ih upravo Vi preveli? Postoji li i neki prijevod koji Vam nije ostao u najboljem sjećanju?

Imam sreću da poslove pronalazim (ili, dakako češće, oni mene pronalaze) u nekakvom interdisciplinarnom prostoru, u kojem se tekstovi bave temama što ne spadaju samo u jednu društvenu ili humanističku disciplinu, i uvijek obuhvaćaju i teorijske aspekte koji zalaze u filozofiju. Uz to, kada pokriva složeniju oblast, svaka dobra autorica i autor nikad se neće ograničiti na čistu egzaktnost, nego će slijediti i intuiciju, i ono o čemu piše zahvatiti i prikazati pomalo i načinom eseja. Istodobno, imam i nesreću da prevodim s jezika koji svi 'znaju' (engleskoga, dakako), pa potencijalni naručioci često nisu svjesni koliko se nijansi i kompleksnosti krije u tekstu koji naoko svatko razumije.

Zbog toga mi je jedan od najprivlačnijih izazova bilo prevođenje djela Duh, sopstvo i društvo (izdavač se priklonio redaktorovoj sugestiji Um, osoba i društvo) Georgea Herberta Meada. Otac kasnije mnogo šire poznate antropologinje Margaret Mead poduhvatio se da pokaže razvoj svijesti, duha, društvenosti promatrajući samo djelovanje čovjeka u interakciji s drugima i s okolinom, s gledišta socijalnog biheviorizma. Kada sam se laćao posla, dobar poznanik, stariji kolega sociolog rekao mi je: vidjet ćeš, i engleski jezik i američka kultura mogu imati svojeg Hegela. I doista, tekst je bio takav ne samo sadržajno, po tome kako izvodi i potkrepljuje svoje postavke, nego i stilom. Duge, kompleksne rečenice na koje mnogi nisu navikli u engleskome, normalna su stvar, a za prevodioca je ugodan izazov rasplitati značenja i odnose iskazane izvorno jezikom koji, recimo, nema padeže, ali ima strožu rečeničnu strukturu, pa nije šala jasno iskazati što je čemu što. Premda mi se sviđa spomenuta usporedba s Hegelom, Meadov jezik je daleko bogatiji, opisi iskustava u kojima se razvijaju duhovni kapaciteti graniče s književnima, a da u njima ipak ne čuči ona „fikcija” kojom se posljednjih decenija, upravo pod utjecajem engleskoga, često obilježava beletristiku. Tome je sigurno pridonijelo i to što se ne radi o izvorno pisanom tekstu nego o bilješkama studenata i stenografski zapisanim predavanjima.

Koliko sam uspio? Ne znam. U par recenzija knjige ne spominje se sam prevod, što je vjerojatno i dobro. Nije loše kad je prevod neprimjetan. A i sam tekst je težak, i pitanje je tko je imao volje uspoređivati prevod s originalom. To ujedno znači i da nisu za tim imali potrebe, da ih sam prevod nije dovodio u nedoumicu. Od kolegica i kolega nisam čuo nikakvih pitanja i primjedbi. No, moja taština ne može odoljeti navođenju jednog komplimenta. Prijatelj Nijemac koji zna naš jezik i bavi se društvenim pitanjima rekao mi je da je tek iz mojeg prevoda razumio neke dijelove koji su mu bili nejasni i u originalu i u njemačkom prevodu. No, da se ne zanosim, on je ipak prijatelj.

Prevod koji je mjestimice bio mučan nije bio takav zbog jezika nego zbog sadržaja. To je knjiga Liječnici nacisti Roberta Jaya Liftona. Nju sam preveo skupa s Hanom Dvornik, i taj zajednički rad je bio presudan (kao, uostalom, i u više drugih naših zajedničkih prevoda). Stalni razgovori u kojima se traženje rješenja i 'tehničko' usklađivanje ispreplitalo s razmjenom mišljenja o onome o čemu se govori pomagali su mi da savladam otpor spram prizora, iskustava i shvaćanja što su ih autoru ispričali liječnici i drugi koje je intervjuirao. Do te knjige (koju smo prevodili 2014.-15.) nisam bio svjestan koliko sadržaj utječe na mene, premda sam ne samo čitao literaturu o nacizmu i šoi nego prevodio i izvještaje o ratnim zločinima u ovim krajevima ranih devedesetih. Bit će da je tu, više nego s drugim knjigama, djelovao pritisak da se nikakvom nepreciznom nijansom ne iznevjeri izvorni tekst, zapravo iskaze ljudi koji su s američkim psihijatrom dijelili svoja iskustva. Već je banalan sud da je traduttore uvijek pomalo i traditore, ali ga ne valja uzimati olako. Osobito kad se krećete po oštrom rubu između osobnog iskaza s jedne, a psihijatrijskog, pravnog i povijesnog suda o tom iskazu s druge strane. 

2. U čemu su najveće razlike prevođenja danas i prevođenja onda kada ste Vi počinjali svoj prevoditeljski rad? Kako je bilo prevoditi bez pomoći interneta? Je li se s vremenom promijenio i način na koji Vi prevodite? Služite li se novim tehnologijama ili ste ostali vjerni rukopisima i ukoričenim rječnicima i enciklopedijama?

U vrijeme kada sam počinjao, sredinom sedamdesetih, najvažnije je bilo opskrbiti se što većim brojem rječnika, da uvijek imate pri ruci osnovno pomagalo. Imao sam sreću da sam neko vrijeme radio u administraciji društva znanstvenih i tehničkih prevodilaca, razgovarao s mnogim prevoditeljicama i prevodiocima i hvatao zapažanja, iskustva, pa i usputne savjete. Tu sam nailazio i na specijalizirane glosare, koji ti najbolje pokažu koliko su varljiva neka 'opća' rječnička rješenja. Tada sam tek otkrivao prevođenje i veselje da tuđe misli preneseš u drugi jezik; isprva se to odnosilo na kraće, pa duže članke. I, dakako, upadao sam u sve moguće zamke i izvlačio se iz njih uglavnom vlastitim naporima. No u osnovi, promijenilo se samo to da s internetom dobivaš daleko veći 'bazen' izvora za raznovrsna rješenja i forume za razmjenu iskustava te konzultacije. Elektroničkom poštom počeo sam se služiti još ranih devedesetih, zahvaljujući mreži ZaMir Antiratne kampanje, u kojoj sam sudjelovao kao aktivist. Pa mi nije bilo strano još zarana, u doba kad sam već prevodio knjige, obratiti se ponekad koautorima kako bih nešto razjasnio. Ali upliv tehnike na moj rad ne seže dalje od toga. Ne znam kako funkcioniraju kompjuterski programi za prevođenje, nisam nikada vidio nijedan i ne osjećam potrebu da prevladam tu zaostalost. Vjerujem da oni mogu pomoći u prevođenju visoko standardiziranih sadržaja u raznim strukama, od prava do tehničkih područja, ali u to ne zalazim. Ako se i nađem u području poput prava, tekstovi koje prevodim imaju previše veze s društvenom teorijom, etikom i drugim područjima filozofije da bi ih se moglo prevoditi a da u ijednom dijelu prihvatite standardne formulacije bez dodatnog nijansiranja.

Imam dojam – znam, lako je moguće da je to i predrasuda – da bi mašinski prevod trebalo podvrgnuti toliko dubokoj redakturi i lekturi da bi bilo lakše gurnuti ga ustranu i napraviti ga iznova od početka. Mnogi prevodioci i prevoditeljice imaju takvo iskustvo već odavno, kad im kakav izdavač ponudi posao redakture nezadovoljavajućeg prevoda. Još od ljudi za generaciju starijih čuo sam opetovano isti odgovor: lakše je odbaciti takav prevod i prevesti iznova. Jer krivi prevod vas zavede, često nije takav da po kvrgavoj rečenici i nedosljednoj terminologiji odmah pokazuje svoje nedostatke, pa završite tako što original provjeravate jednako temeljito kao da sami prevodite, a još se spotičete o već napravljen prevod. Srećom, zarana upozoren, prilikom prve ponude za redakturu dovršenog prevoda jedne knjige dao sam si truda i umjesto brze procjene prije dogovora o poslu temeljito redigirao nekih pet stranica – blizu deset kartica – i dao izdavaču te papire prepune ispravaka, precrtavanja, dopisivanja i komentara, kao obrazloženje zbog čega ne prihvaćam posao redakture čitave knjige. Na moje iznenađenje, za nekoliko dana mi je ponudio ugovor da je prevedem sam. Eto, ova duga digresija pokazuje čega se bojim kod prevoda rađenih uz preveliku pomoć tehnologije. Može to biti i umjetna inteligencija, ali i opet će ostati neizbježan dodir ljudske ruke. To što kompjuterski program sada može proizvoditi tekstove koji zvuče suvislo i pisani su tečnim rečenicama još ništa ne znači. Kad se ljudska prevoditeljica ili prevodilac toliko muči da dokuči i iskaže 'titraje duše' književnog stvaraoca/autorice, kako to može kompjuterski program, koji može prikupiti milijarde primjera i proračunati vjerojatnosti kombinacija riječi, ali ne može imati osjećaje i samosvijest?

Nikada nisam pomišljao da ću zvučati ovako konzervativno, ali što ću? 

3. Kakvo je Vaše mišljenje o komunikaciji autora i prevoditelja – je li takav kontakt potreban (ukoliko se radi o živućim autorima)? Jeste li bili u situaciji u kojoj ste poznavali autora i je li to na neki način utjecalo na Vaš odnos prema prijevodu?

Osobno nisam poznavao mnogo autorica ili autora čije sam tekstove prevodio, ali sam se, kako sam već spomenuo, katkad konzultirao s nekima radi razjašnjavanja nekih nedoumica. U jednom sam slučaju ukazao na malu činjeničnu nepreciznost koja je u originalu nekako promakla, ali u prevodu se nije moglo maknuti dok se ne vidi što je što. Znam za primjere u kojima se dvosmislenost originala pokazala tek pri pokušaju prevođenja, kao i neke u kojima je prevedeni tekst djelovao smislenije od izvornoga. U svim takvim primjerima, kakve sam nisam doživio, idealno bi bilo moći razgovarati s autorom ili autoricom, ali sam vrag zna do čega bi neki takvi razgovori doveli. Normalno razjašnjavanje je jedna stvar, a otkrivanje dubljih nedosljednosti ili ideologičnosti sasvim druga. Tada bi možda konzultacije s autorima prije dovele do svađe nego do rješenja.

Što da tu čini prevodilac? Od autora ili autorice tu nema što dobiti. Pravo je umijeće napraviti prevod koji će sadržati i iskazati iste te nekoherentnosti, samo u drugom jeziku. Čitateljice i čitaoci imaju pravo dobiti uvid u tekst kakav je napisan, pa makar bio prenesen u drugi jezik. A istodobno, tu mi na pamet pada nešto što je Kundera rekao o svojem francuskom prevodiocu: on je smatrao da prevod na kojem se ne vidi da je prevod ne može biti dobar prevod. To kao prevodilac moraš pomiriti bez zataškavanja ijedne strane ili aspekta. Što nas, dakako, vraća na staru tenziju između tečnosti i točnosti (da sad ne citiram efektnu ali seksističku Velikanovićevu o „gospodičnama”). Drugim riječima, na ono što svi znaju, da ne prevodimo riječi, sklopove, čak ni rečenice, nego misli, dojmove i osjećaje, da ne prenosimo iskaze iz jednog jezika u drugi, nego iz izvornog iskaza dobiven doživljaj rekonstruiramo u drugom jeziku. Rizik da pritom pogriješimo, ma koliko krupan, nije nešto što treba izbjegavati, nego legitiman dio odgovornosti prevoditeljice i prevodioca.

4. Koliko je važna uloga prevoditelja u posredovanju ideja predstavljenih u književnim djelima s različitih jezičnih područja?

Kako rekoh, moj je položaj tu malo specifičan jer prevodim samo s jezika koji 'svi znaju', pa je normalno očekivati i da ti 'svi' mnogo lakše posežu za originalom, osobito otkad se do mnogih originala može preko interneta doći u digitalnom obliku. Pa ipak, iskustvo mi pokazuje da je čak i u literaturi na jeziku koji je svjetska lingua franca mnogima zgodnije čitati prevode na naš jezik. (Namjerno kažem „naš jezik”, jer smatram da su hrvatskom čitaocu i čitateljici jednako čitljivi tekstovi na bosanskom, crnogorskom ili srpskom. To nije lingvistički sud, za koji sam nekvalificiran, nego iskustvo. Mlađi, ili politički/kulturno drukčije orijentirani, vjerojatno ga ne dijele, pa neka svatko postupa po svojem.) Dakle – da, uloga prevodilaca jest značajna. Tekst nije samo tkanje, što izvorno znači, nego i zgusnuto društveno, kulturno, političko... iskustvo. Prevod nam daje mogućnost da saznamo i upijemo ne samo sadržaj, nego i način njegovog doživljavanja koji je svojstveniji drugoj kulturi nego našoj. A ipak je prenosiv u našu. U tom prenošenju, on mora zadržati te crte 'drukčijosti', a učiniti ih jasnima našem čitateljstvu, ne padajući u zamku potpune 'nostrifikacije'. (Tako ja shvaćam onu napomenu Kunderinog prevodioca.) Na taj nam način pokazuje da se možemo razumjeti s drugim društvima ne poništavajući razlike. Eco bi tu možda prigovorio da nema opasnosti od poništavanja, da od razlika ne možemo pobjeći. Stvar je samo u tome da ih ne premažemo nekim masnim slojem kvazi-domaćeg 'štiha'. 

5. Čitate li prijevode mlađih generacija? Primjećujete li nešto u čemu mlađe generacije često griješe? Što mislite koje su prednosti, a koji nedostaci rada mlađih prevoditelja (možda i u usporedbi sa starijim generacijama)? Biste li novopečenim književnim prevoditeljima mogli uputiti nekoliko rečenica kojima biste saželi ono čime se vodite kada prevodite neko djelo?

Kad zavirite u osmi decenij i bavite se nečim skoro 50 godina, makar ne uvijek profesionalno, po prirodi stvari većina vam prevoditeljica i prevodilaca mora djelovati 'mlado', odnosno barem mlađe od vas, jer to i jesu. Moram priznati, moje je divljenje većinom vezano uz prevodioce ranijih generacija, jer su stvarali (da, prevođenje je stvaralaštvo, što se zna i bez ovih mojih napomena o rekonstruiranju) u skučenijim uvjetima. Hrvatski (i ostali štokavski jezici) formira se kao svima dostupan manje od dvjesto godina, u društvu koje je dugo bilo dobrim dijelom funkcionalno nepismeno, i prevođenje je na slaboj podlozi gradilo mostove prema ne samo leksički, nego i pojmovno bogatijim jezicima. Znamo da je hrvatski leksik obogaćivan mnoštvom riječi koje su bile neophodne za iskazivanje čitavih oblasti iskustva stranih jednoj predmodernoj kulturi – urbane, industrijske, administrativne, prometne... Dio tog obogaćivanja obavljen je direktno, pravljenjem dotad nepostojećih riječi za stvari, pojave ili djelatnosti koje su ovdje dotad bile neviđene, i to se djelomice činilo prevođenjem s drugih jezika, ponajviše njemačkog (popularan primjer: iz-let – Aus-flug). Ali kad prevodite romane koji pripovijedaju o životu u – ne bježim od nekorektnosti – naprednijim sredinama, bogatstvo materijala koji vam valja jezički premostiti raste eksponencijalno.

Nerado se upuštam u općenit govor o mlađim generacijama prevodilaca i prevoditeljica, jer se tu lako zapada u paušalne prosudbe, pa ovo što ću ipak reći treba uzeti kao ono što i jest – parcijalne dojmove nekoga tko ponešto uoči, ali nije temeljit istraživač. Jednostavno, s novim generacijama ne mijenja se bit prevodilačkog posla, no potvrđuje se živost, kao i mogućnost da ono što su stariji mukotrpno rješavali uzmu zdravo za gotovo, ili pak zabace kao izanđalo, nedovoljno inventivno. Napetost između preuzimanja iz drugih jezika ili stvaranja domaćih rješenja uvijek traje, samo se seli na nova područja. Jeste li prebrzim konstruiranjem domaće riječi ubili iskustvo što ga izriče riječ koja je i u stranom jeziku nastala kao dio nekog novog trenda (evo, takva je i riječ 'trend', koja ima prilično buran život)? Ili ste dugim zadržavanjem usvojene strane riječi zapriječili mogućnost iskazivanja autentičnog doživljaja? Ili vam je izmakla neka fina diferencija za koju biste, da ste tome pridali važnost, i kod nas našli bliske a različite riječi? Uz to, nemamo samo pritisak novih jezičkih iskustava drugih jezika, koja nekako valja prenijeti, nego i domaće standardizacije koja ne usustavljuje samo domaća kreativna iskustva, nego i nameće identitetsku politiku – dakle nešto potpuno tuđe slobodnom stvaralačkom razvoju jezika kroz razvijanje rješenja za nove izazove iskazivanja. (Stoga ćete pak kod mene primijetiti otpor mnogim hiperkorekcijama uvedenima još početkom sedamdesetih pa nadalje.)

Jasno, kako raste broj djelā prevedene književnosti, opetuju se i uobičajene dječje bolesti. U igru ulaze uvijek novi, mladi prevodioci i prevoditeljice, pa ponekad primijetite da se neki mjestimice nisu posve emancipirali od rečenice izvornika, ili da neki olako upotrebe 'novu' riječ (posuđenicu ili kovanicu) zanemarujući da riječ udobno smještena u hrvatskome već odavno postoji. Ali tu se ne smije prešutjeti ni okolnost koja je samom prevođenju izvanjska, ali položaju prevoditeljica i prevodilaca intrinzična, a to su naknade koje izdavači i drugi naručioci plaćaju za prevode. Izdavaštvo živi vrlo živahnim životom, nekoliko je krupnijih izdavača preživjelo tranziciju, a nekoliko ih je u njoj nastalo, ali rađa se, živi i umire i mnoštvo malih. Većini njih zajedničke su muke s ekonomskom stranom posla: malo tržište (ne samo malobrojne, nego i slabo kultivirane populacije), namjerno neolakšane komunikacije s obližnjim i jezički bliskim tržištima, i izočnost stvarne kulturne politike održavanja, bez dirigiranja, izdavaštva kao civilizacijski, obrazovno, kako god hoćete neophodne djelatnosti.

Pa onda izdavači škrtare i na vlastitim plaćama i na honorarima za autorice i prevodioce (uzmite ovo uz onu napomenu iz zakonskih tekstova: riječi iskazane u jednom rodu važe i za drugi; premda, gle čuda, u takvim tekstovima taj rod nikada nije ženski). Ili se izvješte u (al)kemiji da novac dobiven u potporu jednoj knjizi ('naslovu') podijele i iskoriste i za honorare za neku drugu. Uglavnom, potvrđuje se poročno trojstvo: ništa ne može biti ujedno i jeftino, i brzo, i kvalitetno. Ako prevoditeljici platite jedva više od pola honorara koji bi bio primjeren za dani posao, on ili ona će uz posao za vas raditi još jedan. Neće se moći potpuno posvetiti vašemu, prevest će korektno, ali će propustiti dublje istražiti sve načine upotrebe izraza iz originala i naći najbolji, ili će naprosto skratiti onaj proces u vlastitoj svijesti ('glavi') koji dovodi do toga da vam odjednom 'izroni' ili 'sine' prava riječ ili izraz, a da taj proces ničim ne možete ubrzati ili pospješiti. Ako naručilac pritom inzistira i na kraćem roku, a u stanju ga je nametnuti jer previše prevodilaca juri za ograničenim brojem poslova i životno ovisi o honorarima, to se mora odraziti i u kvaliteti prevoda. Ja sam se iz toga tu i tamo izvlačio bezobrazno kasneći, ali to nije rješenje, o nekorektnosti da i ne govorimo.